Međunarodno kretanje kapitala predstavlja u suvremenoj ekonomiji transfer realnih i financijskih sredstava između subjekata različitih zemalja sa odloženim protutransferom za određeni vremenski period, a sve s ciljem ostvarivanja određenih ekonomskih i političkih interesa učesnika u tom transferu. Najveći dio međunarodnog kretanja kapitala se odvija između razvijenih zemalja, odnosno subjekata iz ovih zemalja, koje su glavni davaoci (izvoznici) i korisnici (uvoznici) kapitala u svjetskim razmjerima. Prema kriteriju izvora kapitala, postoji klasifikacija na međunarodno kretanje privatnog kapitala i javnog kapitala. Privatni kapital podrazumijeva kapital pojedinaca, privatnih poduzeća, dioničkih društava i komercijalnih banaka, dok javni kapital dolazi iz državnih institucija, centralnih banaka i sl. izvora. Privatni investitori najčešće plasiraju kapital u određene projekte, dok se javni kapital, pored projekata, koristi i u realizaciji različitih programa. Time međunarodne direktne investicije predstavljaju jedan od oblika izvoza kapitala s obzirom na utjecaj vlasnika kapitala na korištenje plasiranih sredstava. Ključna činjenica je da priljev sredstava iz inozemstva pomaže povećanju likvidnosti i uravnoteženju bilance, ali samo uz kratkoročni učinak. Sa stajališta dugoročnog učinka, direktna strana ulaganja mogu pridonijeti razvoju inovativnosti i restrukturiranja gospodarstva, što bi Hrvatsku učinilo konkurentnijom. Ono što je najvažnije pitanje koje se postavlja na ovu temu je, mogu li direktna strana ulaganja u Hrvatsku pozitivno utjecati na znanje, tehnologiju, tržišta i procese s ciljem osiguravanja troškovne efikasnosti i unaprijeđenja tehnološke razvijenosti.